Slaven Živanović Žiža
(15.08.1972. - 10.02.2025.)
Komemoracija
(Županja, 12. 02. 2025.)
Okupili smo se u Županji, 12. veljače 2025. godine, kako bismo odali počast čovjeku koji je ostavio neizbrisiv trag u glazbi, u vlastitom gradu, ali i u životima svih nas.
Slaven Živanović Žiža
Široj javnosti poznat kao osnivač i gitarist Opće Opasnosti, prije svega bio je prijatelj, obiteljski čovjek, stvaratelj, vođa... – čovjek koji je cijelim srcem živio za svoj bend, svoj grad, obitelj i svoju glazbu.
Uvijek ćemo ga se sjećati kroz, glazbu, rijeći, sjećanja i uspomene koje će zauvijek ostati dio nas.
Slaven Živanović, poznatiji kao Žiža, rođen je 15. kolovoza 1972. u Slavonskom Brodu, a cijeli svoj život proveo je u Županji, koju je neizmjerno volio. Još kao dječak pokazivao je talent za nogomet te je slovio za perspektivnog nogometaša. No, sudbina ga je odvela na drugi put – put glazbe i domoljublja. Kada je Hrvatska pozvana na obranu slobode, Žiža nije dvojio – sa samo 18 godina priključio se Domovinskom ratu i postao hrvatski branitelj. No, ni ratne godine nisu ga spriječile da sanja i stvara. Glazba je bila njegov štit i njegov izlaz iz surove stvarnosti. Godine 1992. zajedno s prijateljima glazbenicima, Žiža osniva Opću opasnost – bend koji će uskoro postati jedan od najpoznatijih rock sastava u Hrvatskoj. Osim što je bio stup benda, Žiža je bio i autor nekih pjesama, koje su ostavile neizbrisiv trag u hrvatskoj rock glazbi. Među njima su: “Ne dirajte Županju” – emotivna pjesma o ljubavi prema rodnom gradu, koju je napisao i uglazbio, “Sinovi ravnice” – slavonska himna ponosa i časti, “Opća opasnost” – pjesma koja je postala zaštitni znak benda, “Kad bi srce slagalo” – rock balada koja dira u srce, “Ratujem sa ženama” – hit koji je osvojio publiku.
Osim glazbe, Žiža je bio društveno aktivan i angažiran, a Županja je uvijek bila njegova nepresušna inspiracija. Bio je aktivni član Komisije za kulturu grada Županje u kojoj se zalagao za razvoj umjetnosti i očuvanje kulturne baštine. Bio je glas svog naroda, svoje Slavonije i svog grada, uvijek ponosno ističući svoje podrijetlo i korijene. Kroz glazbu, tekstove i intervjue prenosio je ljubav prema Županji i Slavoniji, naglašavajući da su upravo tamo njegovi temelji i njegov dom.
Iako je bio poznat kao rođeni rocker i neustrašivi glazbenik, Žiža je bio obiteljski čovjek. Bio je oženjen Tatjanom, ženom koja mu je bila oslonac u životu i glazbi, a najveći ponos bio mu je njihov sin Dominik. Obitelj mu je bila sreća i sigurnost, njegovo sidro u svakodnevnom životu.
O Žižinom značaju za Županju, o njegovoj ljubavi prema gradu i o svemu što je ostavio budućim generacijama, sažeo je gradonačelnik Županje, gospodin Damir Juzbašić, koji je dodavši osobna sjećanja dodatno potvrdio da je Žiža svojom osobnošču (od)uvijek bogatio svako društvo u kojem se našao.
Teško ću naći dodatne riječi nakon nakon Žižinog životopisa i svih misli koje su izrečene...
Mogu tek podijeliti svoje impresije i potvrditi sve ovo što smo već čuli, što zapravo svi znamo.
Žižu sam poznavao nekih 25 godina, međutim znao sam ga puno duže jer u osamdesetima
smo odrastali u Županji, a Žiža je bio tek nekoliko godina stariji. I, mislio sam da ću biti jedini
koji će spomenuti kako je bio i dobar nogometaš. Uvijek bi bio jako ponosan kad bih
spominjao da je bio vrstan centarfor u mlađim uzrastima. No, Bog ga je usmjerio prema
gitari i genijalštini koju je stvarao za sve nas. Hvala mu. Uz glazbu sam ga, kako sam
spomenuo, znao upravo kao dobrog igrača, zajedno s još jednim dečkom iz ulice. I, bio sam
nekako ljubomoran jer su oni imali tog svog Žižu koji je bio kao neko mitsko biće koje ih
okuplja. Baš sam se, evo sinoć s prijateljem, prisjetio anegdote kad su njih četvorica napravili
prvi bend u kojem su imali samo četiri električne gitare. Nisu imali vokala niti ništa drugo, no
Žiža tu nije vidio problem i čak i tad je imao viziju da to može biti nešto. Pored toga, na
probama je tamo bio i neki radijator koji je vibrirao - što ga je živciralo, ali rješenje je našao u
tome da su "na smjenu" sjedili na tom radijatoru. Kroz kasnijih 20 - 25 godina shvaćamo da
je on bio rođeni lider, organizator i neumorni branitelj svojih vizija. Sada, kad usporedim te
prve impresije kojih se sjećam još kao dijete - i valjda prvih Iron Maiden naljepnica koje je
"dilao" - i kad se vratim u zadnje tri i pol godine u kojima smo bili bliski suradnici, Žiža se
zapravo ništa puno nije promijenio. Ostao je vizionar, i s jednakim je žarom pristupao
cjelokupnom životu i svojim ljubavima. Sretao sam ga i u zajedničkom kafiću i mogu reći da je
Žiža zaista bio bilo grada. Taj njegov osmijeh. Čak i ponekad kad rijetko nije bio u pravu (a
dobro znamo da je znao braniti svoje stavove), nekako je on to sve s osmijehom iznio.
Naprosto je bio dobar čovjek. Falit će iskreno, i meni osobno kao suradniku, a i našem će
gradu neizmjerno nedostajati. Nemjerljivo je to, naravno, s onim koliko će faliti obitelji, i
bendu.
U nasljeđe nam je ostavio jako puno toga i smatram da ćemo to zaista znati cijeniti i
nastaviti se boriti. Još jednom izražavam najdublju sućut u ime cijeloga Grada. Žiža, nek' te
Bog čuva. Županja ti zahvaljuje.
Žiža i Opća Opasnost nisu samo ispisali stranice glazbene povijesti, već su postali dio kulturnog identiteta grada Županje. O tome svjedoči izložba o 30 godina benda Opća opasnost, kao i popratna knjiga “O njima su priče pričali”, koju je napisala kustosica Gradskog muzeja Županja, Marta Huber, koja se ovom prilikom također obratila okupljenima:
U ratom zahvaćenoj Županji, u gradu najduže opće opasnosti u Hrvatskoj, rodila se priča o bendu koji nije bio samo glazbeni sastav – bio je glas jednog vremena, jedan od dokaza da se čak i usred rata može stvarati, sanjati i vjerovati u bolje sutra. Iza te priče stajao je jedan čovjek – Slaven Živanović Žiža.
Žiža nije bio samo gitarist. On je bio začetnik, osnivač, čovjek koji je iz ničega stvorio nešto što će obilježiti generacije. Opća opasnost bila je njegov san, njegov životni projekt, njegov drugi dom. Ali taj san ne bi postao stvarnost bez braće po glazbi – između ostalih, Pere, Igora, Sojke, Banija i Kamenog. Zajedno su prošli sve – od prvih tonova u ratnim godinama do velikih pozornica i tisuća glasova koji s njima pjevaju svaku pjesmu. Osnovati bend 1992. godine, u gradu koji je svakodnevno bio pod uzbunama, u kojem su životi visjeli o niti, činilo se gotovo nemoguće. Ali Žiža nije mario za prepreke. Znao je da glazba ima moć nadjačati buku ratnih sirena, da pjesme mogu pružiti utjehu i dati nadu. I zato su on i njegovi suborci po oružju i po notama odlučili prkositi svemu. Iz Županje su poslali poruku cijeloj Hrvatskoj – mi smo ovdje, ne samo kako bi se borili, već i kako bi živjeli, stvarali i pjevali.
Opća opasnost je kroz godine prolazila kroz uspone i padove, imala svoje tišine i svoje trijumfe, ali jedno je uvijek bilo isto – Žižina strast i vjera da bend mora živjeti. On je bio onaj koji je organizirao, koji je pronalazio način, koji je gurao naprijed kad su drugi posustajali. Bio je stup, oslonac, snaga benda. I zato danas, kada slavimo sve ono što je Opća opasnost postala, slavimo i njega. Jer bez Žiže, ne bi bilo ni Opće opasnosti. Danas je bend jedan od najpoznatijih i najvoljenijih rock sastava u Hrvatskoj. Njihova publika nije samo publika – to je vojska fanova koji ih prate kroz desetljeća, koji znaju svaku riječ, svaku notu, svaku emociju. Njihove pjesme su himne, njihovi koncerti doživljaji, njihova energija nešto što ne blijedi. I dok se o njima pričalo u novinama, na portalima, televiziji, priča o 30 godina benda bila je posebna. Ta priča došla je iz Županje, iz grada koji ih voli i koji diše s njima od njihovog osnutka. Ali danas ne pričamo samo priču. Danas se, nažalost, opraštamo.
Opraštamo se od čovjeka koji je živio za glazbu. Od prijatelja koji je ostavio neizbrisiv trag. Teško je pronaći riječi koje bi bile dovoljno velike da stanu u ono što je Žiža bio, ali znamo jedno – njegova ostavština nikada neće nestati. I zaista, čuvat ćemo ga. U pjesmama, u uspomenama, u svakom tonu koji se začuje s pozornice. Žiža nije otišao. On živi u svakom akordu Opće opasnosti, u svakom stihu koji će se pjevati, u svakoj osobi koja je ikada voljela ovu glazbu.
Tvoje ime ćemo zauvijek čuvati.
Glazbeni kolega Gordan Penava Pišta, dodao je muzičke anegdote u kojima će se pronaći mnogi prijatelji i glazbenici:
Naš dragi Žiža više nije s nama i prvo bih njegovim najbližima u ime svih nas rockera koji smo s njim dijelili ljubav prema glazbi izrazio iskreno saučešće. Njima će Žiža zasigurno najviše nedostajati, ali i svima nama koji smo s njim dijelili binu, kombi, šank ili samo koju zanimljivu priču. Falit će ovaj čovjek velikog srca. Govoriti o njemu sada nikome nije lako, no ja ga se najrađe sjetim sa gitarom i šeširom na pozornici, s podignutom nogom na monitoru kako svira svoje omiljene pjesme sa svojom braćom iz banda. Opća opasnost je njegovo i Perino glazbeno dijete, Žiža je grupi dao ime i od prvog dana joj je bio vjeran. Iako je otišao puno prerano sa svojomje bendom ostavio veliki trag i mnogobrojni fanovi Opće sjećat će ga se zauvijek. Žiža je, kao i većina Županjaca, prošao rat na prvoj liniji, ali rijetko je i nerado o tome pričao, bio je i ostao onaj pravi kolega i prijatelj s kojim si mogao popričati, razveseliti se, pojesti nešto dobro i popiti i popušiti koju. Ljudi bi rekli normalan lik – a ja bih rekao onaj pravi – iskren, ispravan i uvijek spreman pomoći. Na Žižu si mogao uvijek računati - kad se s njim nešto dogovoriš, kad on nešto kaže i obeća, onda je to tako i nikako drugačije. Bio je mudar za svojih samo 52 godine. Obično se na komemoracijama o onima koji više nisu s nama govore samo dobre stvari - a ako mene pitate ja o našem dragom Žiži ništa drugo niti ne mogu reći. On je bio jedan od onih, nažalost, rijetkih dobrih ljudi koje je bila čast i zadovoljstvo nazvati prijateljem.
Žiža je, uz svoj svakodnevni život, živio rock’n’roll punim plućima i on i njegova ekipa iz benda zauvijek su upisali županju na mapu rock glazbe i to im nitko nikada ne može oduzeti ni osporiti. Mnogi bi se bendovi, kad im krene, preselili u veći grad, bliže medijima, diskografskim kućama, televizijama, ali ne i Opća opasnost koja je ostala vijerna svom gradu koji su svi zajedno još kao mladići nakon srednje škole obranili sa svojim sugrađanima i suborcima. Žiža je bio pravi rocker i istinski je volio glazbu i tako ću ga pamtiti. No neće nam nedostajati samo gitarist iz “onog županjskog banda”, prije svega će nam nedostajati frend, suborac, drug i kolega, netko s kim ćeš razmijeniti neku staru priču, raspravljati o gitarama, slijedećem koncertu ili ploči. Siguran sam da svi od ovdje prisutnih imaju neku svoju malu anegdotu ili događaj po kojem će Žiža ostati zapamćen, i dok je nas toliko koji ćemo ga se sjećati Žiža će zauvijek ostati s nama. Ipak, tu veliku prazninu koja ostaje nitko ne može popuniti i ne mogu se ne zapitati zašto uvijek oni dobri i ispravni prerano odu od nas?! A Žiža je sigurno bio jedan od dobrih i pravednih!
Laka ti bila zemlja prijatelju.
Bio je rock’n’roll ratnik, čuvar svoga grada i njegova glazbena duša. Svaki akord koji je odsvirao, svaki stih koji je napisao, bio je ispunjen ljubavlju prema ovom kraju, prema Županji, Slavoniji i ljudima koji su mu značili sve.
U ime benda, obratio se Mario Vestić, suradnik i autor brojnih pjesama Opće opasnosti:
Postoje trenuci u životu kad riječi ne mogu opisati ono što se osjeća. Kažu da je svaki početak istovremeno i kraj. Ali kažu i da je svaki kraj istovremeno novi početak. Rekao bih stih zadnje pjesme koju smo snimili. Taj prvi stih govori puno: “Dok tražim prave riječi za dane koji dolaze”. Da, do tažim prave riječi... No, nekad se riječima ne može iskazati ono što čovjek osjeća. Žiža. Mogli bismo satima: o anegdotama, svemu što smo proživjeli zajedno... Ja ću, kratko. Uvijek mi je, dok smo razgovarali, govorio “Slušaj, samo trebamo imati dobar riff, a ti ćeš već neki teskt smisliti”. I jesam, Žiža. Nekad dobar, nekad loš, ali sad si me ostavio bez teksta. I, poručio bih ti... (Znam da nas gledaš, znam da nas slušaš), ...tamo gore na nebu - čekaj nas. Vidimo se. Zbogom prijatelju.
Komemoracija je zaključena pjesmom koja je njegova trajna ostavština. Pjesmom koja nije samo melodija, već zakletva ljubavi prema gradu. “Ne dirajte Županju” – pjesmom koju je Žiža napisao i uglazbio, pjesmom koja će zauvijek ostati simbol njegova srca i duše.
Počivaj u miru, Žiža.
